Iako je podrijetlo govornika istrorumunjskog sporna tema, najvjerojatnije su potekli od potomaka stočarskih zajednica koji su izvorno prebivali u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka te su se naselili u Istri u kasnom srednjem vijeku. Zbog turskih napada u kasnom 15. i ranom 16. stoljeću, zajednica se nastanila u svojoj današnjoj regiji, koja je u 19. stoljeću uključivala i jadranske otoke Krk i Rab. U to je vrijeme Istra bila pod venecijanskom vlašću te je navodno Venecija poticala ponovno naseljavanje regije čije se stanovništvo znatno smanjilo nakon epidemije kuge u 15. stoljeću.
Povijesni dokumenti pokazuju da je istro-rumunjski bio široko raširen po istarskom poluotoku u 17. stoljeću, no u 20. stoljeću govornici istro-rumunjskog živjeli su samo na nekim lokacijama u sjeveroistočnoj Istri (u Hrvatskoj) oko planine Učka (oko 30-45 km od grada Rijeke). Naseljavali su područje sjeverno od planine Učke u selu Žejane te južno od Učke u i oko Šušnjevice (Brdo, Jasenovik, Kostrčan, Letaj, Nova Vas). Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su govornici istrorumunjskog emigrirali van svojih sela, prvo u Rijeku i druge gradove na jadranskoj obali, a zatim u inozemstvo, najviše u Sjedinjene Američke Države.
Trenutni je broj govornika istro-rumunjskog jako mali, no teško je dati točan broj. Nedavne inicijative koje pokušavaju oživjeti zanimanje za jezik te čak i uvesti poučavanje istro-rumunjskog u osnovne škole pridonose zaustavljanju opadanja broja govornika. Postoje dokazi da je sredinom 19. stoljeća bilo nekoliko tisuća govornika, dok sredinom 20. stoljeća hrvatski lingvist August Kovačec (1971) broj preostalih govornika u Hrvatskoj krajem 1960-ih, kada je Hurren provodio svoje istraživanje, procjenjuje na 1000 do 1500. Broj govornika nastavlja oštro padati: u dvijetisućitima Filipi (2002) procjenjuje broj na 250 aktivnih, fluentnih govornika u Istri, a broj i dalje pada. Govornici u Istri danas su pretežno stariji od 70 godina te govore i hrvatski. Znanstvenik A. Dianich (2012) tvrdi da broj dijasporskih govornika u saveznoj državi New York premašuje broj preostalih govornika u Istri. Cilj je našeg projekta utvrditi do koje se mjere istro-rumunjski još govori i razumije u dijaspori.
Iako se zajednica znatno promijenila u zadnjih par desetljeća, najviše zbog emigracije, neke od tradicija su još uvijek zadržane, kao što je sustav imenovanja obitelji u područjima u kojima se govori žejånski i vlåški. Ovdje smo se trudili ostati vjerni tradiciji. Obitelji nose nešto što bismo mogli nazvati ‘nadimak kućanstva’, koji se ne nasljeđuje samo kroz izravnu nasljednu vezu, nego ga mogu naslijediti i obitelji koje nisu izravni rođaci, ali su ili živjeli s obitelji ili se brinuli o starijim članovima tog kućanstva, što je također lokalna tradicija. ‘Nadimci kućanstva’ važni su u svakodnevnoj komunikaciji i služe kako bi se razlikovale obitelji koje imaju ista službena prezimena. Ako želite znati više o sustavu nadimaka kućanstva, pogledajte ove poveznice projekta Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika (Očuvęj vlška ši žejånska limba), pogotovo:
- https://www.vlaski-zejanski.com/upload_data/editor/files/Zejane-prezimena_i_nadimci-eng.pdf
- https://www.vlaski-zejanski.com/upload_data/editor/files/Novavas-jesenovik-susnjevica-prezimena_i_nadimci-eng.pdf
- https://www.vlaski-zejanski.com/upload_data/editor/files/Brdo-prezimena_i_nadimci-eng.pdf
Bibliografija
- Dianich, A. (2012). Nušte de ‘nwarodu č-a ga’neyt ‘vlwaški-n ‘Bəršćina (‘Istriya). Qualcosa sulla gente che parlava l’istroromeno a Briani (Istria). Frammenti di una conversazione in Gronchi, M. and Soriani Innocenti, M. (eds) Societas et universitas: miscellanea di scritti offerti a Don Severino Dianich. Pisa: ETS, 145–73.
- Filipi, G. (2002). Istrorumunjski lingvistički atlas. Atlasul lingvistic istroromân. Atlante linguistico istrorumeno. Pula: Znanstvena udruga Mediteran.
- Kovačec, A. (1971). Descrierea istroromânei actuale. Bucharest: Editura Academiei.