Takozvani ‘istro-rumunjski’ je romanski jezik. To znači da povijesno potiče od latinskog iz Rimskog Carstva te je član iste jezične obitelji kao i portugalski, španjolski, francuski i talijanski. Kao što naziv i govori, ovaj je jezik najbliži jedinom preostalom velikom romanskom jeziku istočne Europe - rumunjskom. Istro-rumunjski je jedan od četiri glavne grane onoga što lingvisti nazivaju ‘dako-rumunjski’ jezici. Naziv se odnosi na preostale romanske jezike (temeljene na latinskom) jugoistočne Europe, koji su nasljednici latinskog za koji se smatra da se pričao u rimskoj provinciji Daciji. Tri ‘sestre’ istro-rumunjskog u dako-rumunjskoj obitelji su:
- rumunjski (Republika Rumunjska, Republika Moldavija i obližnja područja): oko 25 milijuna govornika
- aromunski (također poznat kao makedo-rumunjski): široko raširen na balkanskom području, pogotovo u Albaniji, središnjoj i sjevernoj Grčkoj te u jugozapadnoj Makedoniji, ima između dvjesto tisuća i petsto tisuća govornika
- megleno-rumunjski: jedva 5000 govornika koji nastanjuju sela u prefekturama Pella i Kilkis u sjevernoj Grčkoj te u Republici Makedoniji s druge strane granice, u regiji Huma (Umă)
Ograničenost kulturalnog i političkog ugleda koji uživa istro-rumunjski možda najbolje pokazuje činjenica da su termin ‘istro-rumunjski’ skovali lingvisti (u skladu s činjenicom da je jezik oblik rumunjskog koji se govori u Istri) te da ne postoji prava izvorna riječ za ovaj jezik i sve njegove inačice. Iako izvorni govornici danas hrvatsku riječ ‘istro-rumunjski’ koriste kao krovni termin za ovaj jezik, ti govornici najčešće koriste termin žejånski za sjevernu inačicu ovog jezika koja se koriti u Žejanama i vlåški za južnu inačicu koja se koristi u i oko Šušnjevice. Oba su imena ustvari podrijetlom hrvatske riječi te tako termin vlåški dolazi od riječi Vlah (Vlach na engleskom), što je drevni naziv za rumunjske govornike u balkanskoj regiji.
Ne zna se točno kada se istro-rumunjski odvojio od preteče modernom rumunjskom, ali je moguće da se to dogodilo prije tisuću godina. Još je uvijek sporno mjesto podrijetla jezika i je li se odvojio od inačica koje se koriste u Rumunjskoj (jer u nekim aspektima sliči rumunjskim dijalektima zapadne Transilvanije) ili od drugih inačica koje se govore na Balkanu ili pak predstavlja mješavinu dijalekata (vidi Sârbu and Frățilă 1998:13-18).
Kroz gotovo cijelu povijest ovog jezika, ‘istro-rumunjski’ bio je u potpunosti govoreni jezik, bez ikakve izvorne pisane tradicije sve do 20. stoljeća. To znači da se prije prošlog stoljeća, kada su ga lingvisti počeli proučavati, nije puno znalo o povijesti i strukturi ovog jezika.
Prvi spomen latinštine u ovom jeziku te njegove sličnosti onome što danas nazivamo ‘rumunjski’ pojavljuje se u radu venecijanskog karmelićanskog propovjednika i kroničara Irenea della Croce u 1698., koji također navodi da su govornici ovog jezika sebe nazivali Rumerima. U jeziku su se zadržale zanimljive naznake njegove ranije povijesti i geografske raširenosti u imenima mjesta kao što su Floričići, Pulići, Jerbulišče (pisano ortografijom koju koristi Pușcariu 1926: 34) u Istri ili Finitra na otoku Krku.
Svi današnji govornici koji još prebivaju u Hrvatskoj su izvorno dvojezični te govore istro-rumunjski i južnoslavenski jezik hrvatski, a čini se da je ovakva dvojezičnost vrlo stara. Posljedica toga je to da je jezik na vrlo zanimljiv način drugačiji od rumunjskog i drugih romanskih jezika te da u nekim aspektima jako sliči slavenskim jezicima. Ovo se ne odnosi samo na posuđivanje vokabulara iz hrvatskog. Na primjer, redoslijed riječi u istro-rumunjskom izgleda vrlo slavenski, s pridjevima koji prethode imenicama (nešto što je vrlo rijetko u romanskim jezicima, a posebno u rumunjskom) te zamjenicama koje se pojavljuju na mjestima u rečenici koja su potpuno normalna u hrvatskom, ali vrlo neobična bilo kome tko je naviknut na općenite obrasce koje nalazimo u romanskim jezicima. Kao iznimka među romanskim jezicima, istro-rumunjski razvio je bogat aspektualni glagolski sustav, u skladu s tipičnim slavenskim modelom: svaki oblik glagola razlikuje traje li radnja ili stanje koje glagol izriče kada se gleda ‘iznutra’ ili se doživljava kao završena kada se gleda ‘izvana’. Istro-rumunjski razvio je mnoštvo načina za označavanje ove razlike (i drugih aspektualnih razlika) pa tako ponekad zadržava izvornu riječ za jedno značenje, a za drugo posuđuje hrvatsku. Aspektualni je sustav istro-rumunjskog tema koja je posebno zanimala Tonyja Hurrena.
Iako su u posljednjih sto godina lingvisti naučili mnogo o strukturi ovog fascinantnog jezika, još uvijek je ostalo mnogo toga za otkriti, a mnoge zanimljive fenomene ovog jezika još u potpunosti ne razumijemo. Svi podaci koje prikupimo su od neprocjenjive vrijednosti, ne samo onima koje jezik zanima iz znanstvene perspektive, nego i kao dio povijesti istro-rumunjske zajednice. Svim je lingvistima poznato da su izvorni govornici od neprocjenjive vrijednosti te da u istraživanju bilo kojeg jezika njihovi sudovi imaju nedvojbeni autoritet. U slučaju istro-rumunjskog njih je danas jako malo te su stariji, stoga ne iznenađuje što UNESCO-v Atlas svjetskih ugroženih jezika (www.unesco.org/languages-atlas) opisuje istro-rumunjski kao ozbiljno ugrožen jezik.
Iako se istro-rumunjski često opisuje kao izumirući jezik, on nikako nije mrtav. Njegovu važnost i dobrostanje danas podupiru različite organizacije. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uključilo je istro-rumunjski na svoju listu ‘zaštićenih nematerijalnih dobara’ u 2007.
Ovu su zajednicu imenovali različiti autsajderi, kao, naprimjer, u slučaju starijeg, ali krivo definiranog pojma Vlasi, ili novijeg, no znanstvenijeg pojma Istrorumunji (Pușcariu 1926: 34), s time da se ovaj drugi sve više koristi čak i u službenim dokumentima. Govornici iz Šušnjevice neodlučni su u odabiru etničkog imena zajednice, no govornici iz Žejana vrlo jasno preferiraju naziv Žejanci, koji dolazi od imena njihovog sela. To bi mogao biti razlog zašto se u popisu stanovništva iz 2011. samo 29 osoba izjasnilo kao Vlasi, iako su Vlasi prepoznata manjina u hrvatskom Ustavu.
Još uvijek postoji želja da se mlađe generacije nauči ovaj jezik. U 1921., kao dio službene inicijative, lokalni intelektualac Andrei Glavina otvorio je istrorumunjsku školu u Šušnjevici, koja je navodno imala 400 učenika. Iako je nastava bila na talijanskom i rumunjskom, materinji jezik učenika bio je prepoznat i uključen u nastavni proces. Glavina je želio da postoji jednaka službena potpora za otvaranje škole istog tipa u Žejanama (vidi Glavinino pismo njegovom učitelju A. Viciu u Blaju u Transilvaniji s početka 20. stoljeća), no to se nije dogodilo. Nažalost, škola koju je otvorio Glavina zatvorila se 1925. kada je Glavina preminuo, no nakon gotovo cijelog stoljeća, zajednica je uz potporu volontera pokrenula dječje igraonice u sklopu kojih se istrorumunjski ponovo poučava i u Šušnjevici (gdje se održava igraonica Puljići od 2011., a koju vodi Viviana Brkarić uz pomoć Marine Mikuluš) te u Žejanama (gdje se održava igraonica Žejančići, koju od 2013. do 2019. vodi Adrijana Gabriš).
Vrlo je važno napomenuti da su udruge koje se bave istrorumunjskim jezikom aktivne u Hrvatskoj, SAD-u i na internetu. Posebno pogledajte aktivnosti projekta za očuvanje vlaškog i žejanskog jezika Očuvęj vlåška ši žejånska limba (osnovanog u New Yorku 2005.), čija se stranica može pronaći na www.vlaski-zejanski.com.
Ove su udruge aktivne u standardizaciji pisanog jezika (Udruga Andrei Glavina, osnovana 1994., izdaje knjige i časopise na istro-rumunjskom od 1996.) No, kako istro-rumunjski nema dugu pisanu tradiciju, najčešće se zapisivao koristeći razne oblike fonetske transkripcije. Razumljivo je da, nažalost, nisu uvijek korišteni isti sustavi. Kako danas postoji međunarodno prepoznat sustav fonetske transkripcije, Međunarodna fonetska abeceda (gdje možete čuti i kako se glasovi izgovaraju), mi smo se trudili koristiti ekvivalente iz Međunarodne fonetske abecede za transkripciju koju su koristili drugi stručnjaci.
Samoglasnici
[ę] = [æ]/[ɛ] skorootvoreni skoroprednji nezaobljeni samoglasnik ili poluotvoreni skoroprednji nezaobljeni samoglasnik
[å] = [ɒ] otvoreni stražnji zaobljeni samoglasnik
[â] = [ɘ] poluzatvoreni srednji nezaobljeni samoglasnik
Suglasnici
[t''] = [c] bezvučni palatalni ploziv
[d''] = [ɟ] zvučni palatalni ploziv
[ţ] = [t͡s] bezvučni alveolarni afrikat
[ḑ] = [d͡z] zvučni alveolarni afrikat
[č] = [t͡ʃ] bezvučni palatalno-alveolarni sibilantski afrikat
[ǧ] = [d͡ʒ] zvučni palatalno-alveolarni sibilantski afrikat
[š] = [ʃ] bezvučni post-alveolarni frikativ
[ž] = [ʒ] zvučni post-alveolarni frikativ
[γ] = [ɣ] zvučni velarni frikati
[ľ] = [ʎ] palatalni lateralni aproksimant
[ń] = [ɲ] palatalni nazal