Avanture na terenskom istraživanju britanskog lingvista

Tijekom 1960-ih, oksfordski lingvist Tony (Antony) Hurren i njegova žena posjetili su istrorumunjska sela istarskog poluotoka u Hrvatskoj. Pedeset godina kasnije, njegova udovica, gospođa Vera Hurren, velikodušno je darovala Sveučilištu u Oxfordu veliki broj neobjavljenog materijala koji je vezan uz jezično istraživanje koje je njezin muž proveo u Istri. Donacija Vere Hurren bila je početak našeg projekta ISTROX.

U proljeće 2019. otputovali smo u Istru kako bismo se susreli s bivšim sudionicima Hurrenovog istraživanja (ili njihovim rođacima) te dobili pristanak da koristimo materijale koji je donirala gospođa Hurren u svrhu istraživanja te kako bismo omogućili njihovu javnu objavu. Kada smo susreli Adrijanu Baćac ispred njezine kuće u Šušnjevici i spomenuli ime Tonyja Hurrena, njezina prva reakcija, uz veliki smiješak, je bila: “Toni i Vera, Hampton Poyle!” (ime sela u kojem su Hurrenovi živjeli). Tijekom godina, gospođa Vera ostala je u kontaktu s Adrijanom te joj slala pisma, razglednice te male poklone, naročito oko Božića. Reakcija Adrijane Baćac je zanimljiva, najviše zato što je osim što se sjetila adrese obitelji Hurren, spomenula i ime Vere Hurren, koja je pratila svog muža na njegovom terenskom radu gotovo 10 godina.

Gospođa Vera pripada vremenu kada žene koje su pomagale svojim muževima u njihovom radu najčešće nisu dobile zasluženo priznanje u akademskoj zajednici. Danas, kako bismo pokazali svoju zahvalnost za potporu koju je pružila svom mužu tijekom njegovog rada u Istri te za donaciju koja je omogućila korištenje zapisa Tonyja Hurrena u budućim istraživanjima, sakupili smo neka od sjećanja gospođe Vere o njihovim putovanjima u Istru. Našli smo se s njom nekoliko puta u zadnjih par godina kako bismo saznali više o radu njezinog muža te njihovim iskustvima u Istri te kako bismo ju izvijestili o napretku našeg projekta koji nastoji proširiti međunarodnu raspravu o istrorumunjskom jeziku i populaciji. Tekst je izmijenjen u svrhu jasnoće i pripovjednog stila.

Mislim da je bila 1963., kada smo prvi puta išli u istrorumunjska sela. Ja sam se preselila u Englesku krajem 1950-ih. Rođena sam u Istočnoj Njemačkoj, išla sam u katoličku školu, ali sam htjela studirati nešto što bi mi pomoglo da se brinem sama o sebi te mi omogućilo da se maknem iz Njemačke, dalje od Stasija. Stoga sam upisala komercijalnu školu da naučim tipkati i voditi knjige. Tonyja sam upoznala nedugo nakon što sam stigla u Englesku dok sam radila kao tajnica za kompaniju De La Rue. Vjenčali smo se u ljeto 1962. te smo se odmah nakon vjenčanja preselili u ovu kuću u Hampton Poyleu te je ona bila naš dom od onda. Nakon što smo se vjenčali, Tony je otišao nazad na Sveučilište u Oxfordu gdje je studirao moderne jezike, francuski i talijanski, te je započeo svoj doktorandski projekt. Njegova je tema bila istrorumunjski, koji je u to vrijeme pričalo nekoliko stotina ljudi u Jugoslaviji. Tako smo mi počeli putovati na istarski poluotok gdje je bilo nekoliko sela koje su naseljavali ljudi koji su govorili taj jezik. Išla sam s njim svako ljeto između 1963. i 1970.

Jako sam voljela putovati s Tonyjem radi njegovih istraživanja. Postojala je i jedna neobična strana tih naših putovanja… Skoro deset godina, nisam bila u mogućnosti zadržati stalan posao ili napredovati u karijeri jer sam mijenjala posao svake godine: provela bih devet mjeseci na jednom poslu i onda bih dala otkaz kako bih otputovala s Tonyjem na tri mjeseca. Tijekom 1960-ih i 1970-ih radila sam za različite kompanije u Oxfordu te sam poučavala njemački u školi. To je bilo najbolje jer smo svakako imali tri mjeseca praznika preko ljeta… Putovali smo u Istru svakog ljeta do početka 1970-ih kada je Tony pozvan da predaje lingvistiku godinu dana u Americi pa smo zajedno otišli na Sveučilište Florida u Gainsvilleu. U Ameriku smo putovali brodom, tako da je trebalo dosta vremena da stignemo. Ja sam ponijela svoj njemački pisaći stroj, koji je trebao biti prijenosni, ali je bio užasno težak, kako bih natipkala Tonyjev rad. Zapisala sam sve što je napisao tijekom godina, uključujući i njegovu doktorsku tezu, koju je predao 1972. Možete li zamisliti kako je to natipkati cijelu jednu tezu iz područja lingvistike o jeziku koji ne razumijete i u kojem postoji toliko posebnih simbola? Sjećam se da sam radila na svom pisaćem stroju, a ne na računalu, i svaki put kada bi Tony otkrio grešku morala bih ponovno natipkati cijelu stranicu. Svejedno sam uživala u tome jer je on bio toliko strastven oko svog rada… Na kraju jednog od tih ljeta, kada smo se vraćali iz Istre, stali smo u Parizu gdje su nam provalili u auto. Među ukradenim stvarima bile su i neke od snimaka koje je Tony snimio. Tony je bio shrvan, ali je našao snagu da nastavi i sljedeće ljeto. Istraživanja istrorumunjskog su mu puno značila. U 1971., na kraju našeg boravka na Sveučilištu Florida, ponuđeno mu je da ostane i započne projekt o Seminole Indijancima koji su živjeli na tom području. To mu je bilo jako zanimljivo te je razmatrao i tu mogućnost, no nije mogao prestati misliti na istrorumunjski, zbog čega se i htio vratiti u Oxford i dovršiti to istraživanje, tako da smo nakon godinu dana napustili Floridu.

U 1963. kada smo prvi put otišli u Istru, ona je još uvijek pripadala Jugoslaviji pa nismo znali što možemo očekivati. Tony je bio jako oprezan oko cijele situacije. Prvo smo otišli u britansku ambasadu, a zatim na Sveučilište u Zagrebu. Sa sobom je ponio službene dokumente s Oxforda o svojem istraživačkom projektu, u slučaju da su nas vlasti pitale da pokažemo zašto smo u zemlji. Stvarno nismo znali kako će na nas gledati komunistička vlast… ili seljani. Na kraju, nije bilo ni blizu tako loše kako smo se bojali da će biti. Postupno, lokalci, pa čak i vlast, su se navikli na nas i mogli smo se kretati potpuno slobodno. Ja sam organizirala putovanja po Istri i putovanja po selima. Vozila sam i auto — onda smo imali Volkswagen koji ste mogli vidjeti na nekima od slika koje sam uslikala. Obožavala sam voziti, ali nisam se baš najbolje snalazila, tako da bi Tony uvijek gledao u karte i govorio mi gdje trebamo ići, no ja sam većinu vremena vozila. Tog malog Volkswagena sam imala od kada sam položila vozački kada sam imala 21 godinu. Kasnije smo u našem zajedničkom životu imali više različitih auta, sve Volkswageni, u različitim bojama, jedan sivi, pa onda plavi, pa i jedan crveni…

Što se tiče našeg prvog puta u Istru, sjećam se jednog od seljana, ne mogu se sjetiti odakle je točno bio, ali znam da nije bio ni iz Žejana ni iz Šušnjevice – koji je imao jako bliske veze s lokalnim vlastima. Ljudi su ga zvali Komunist. Saznali smo da je išao po selima i pokušavao saznati što tko radi i gdje se kreće. Naravno, počeli smo ga zanimati i mi te je bio malo sumnjičav kada smo stigli. Tako smo ga mi i upoznali jednom prilikom u lokalnom kafiću, družili se i on je postao Tonyjev prijatelj. Ljudi su inače brzo zavoljeli Tonyja kada bi ga upoznali. Bio je duhovit, ponekad i drzak… Bilo je korisno i to što je Tony pričao nekoliko jezika. Zbog povijesti svoje zemlje, ljudi su u ovim selima pričali različite jezike: stariji su pričali njemački, oni srednjih godina talijanski, koji su učili u školi, a mlađi su pričali hrvatski. Kada smo mi došli, srpsko-hrvatski je bio službeni jezik. Ja sam pričala samo njemački, ali Tony je pričao i njemački i talijanski, što je puno pomoglo. Naravno, ljudi su međusobno pričali svoje jezike [žejånski i vlåški, op.ur.], ali nisu znali pisati na tim jezicima.

Kada bismo došli u Istru, uvijek smo boravili na ista dva mjesta. Kada smo bili u Šušnjevici, odsjeli bismo na farmi koja je bila u vlasništvu Slavka i Dalle Belulović. Ovo je bila jedna od rijetkih kuća u selu u kojoj obitelj nije imala djece, što je značilo da su imali mjesta za nas. Možda je to i bio razlog zašto je njihova nećakinja Gracijela često dolazila, kuća njezinih roditelja je bila dalje u selu. Mislim da nas je ona voljela, jako je puno bila tamo. Mi smo nju također voljeli. Tony je intervjuirao nju i dvije druge tinejdžerke te još jednu koja je bila malo mlađa. Tonyju je bilo teško raditi kada smo živjeli na farmi jer smo imali samo jednu sobu koja je bila dosta mračna. Ali ljudi su bili stvarno dragi, često bi došli navečer da vide kako smo. Kada bi Tony snimao nekoga u dvorištu, djeca bi ga okružila, uvijek bi ga zanimalo što imaju za reći. Tijekom dana, kod kuće su bile većinom žene, koje su se brinule o djeci, a muškarci bi radili u tvornicama, najviše u Rijeci. Svi su jako puno radili. Dalla Belulović, žena koja je bila naša domaćica, bila je jedna od žena koje su u to vrijeme bile mobilne i ponekada je putovala izvan sela.

Kada smo boravili u Šušnjevici provodili smo puno vremena s nećakinjom od Belulovića i s još jednim drugim čovjekom iz sela. Ne mogu se sjetiti njegova imena [mi mislimo da gospođa Vera misli na Franu Strogila], ali znam da je u selu bio znan kao “Cattolico” (‘Katolik’). On je pričao njemački pa smo i Tony i ja mogli razgovarati s njim. On je bio iz Kostrčana, ako se dobro sjećam… Nekada bismo išli na izlet s njim i Gracijelom izvan sela. Sjećam se rimskog amfiteatra negdje blizu Šušnjevice, nekada smo tamo išli nedjeljom…

Kada smo bili u Žejanama, uvijek smo odsjeli u gostionici. Ona je bila veća od kuće u Šušnjevici, svjetlija i nekada smo tamo bili sami. Zgrada je bila malo odignuta od zemlje pa si mogao stajati na krovu i promatrati život sela. Ja sam često promatrala muškarce kako igraju igre s loptom kraj kafića. Ne mogu se sjetiti imena igre, ali uslikala sam par fotografija jedne godine…

Život je bio težak za većinu ljudi u ovim selima. Sjećam se da sam, na kraju našeg prvog ljeta tamo, prije nego smo se vratili u Englesku, htjela prirediti malu zabavu za ljude s kojima smo se zbližili. Ništa otmjeno, vremena su bila teška, to je bilo za vrijeme komunizma, nije bilo puno hrane i ljudi si nisu mogli puno toga priuštiti. Ja sam otišla do grada i kupila neke stvari, napravila sendviče.. Kasnije toga tjedna, kada sam priredila zabavu, odjednom sam shvatila koliko je život težak u selu kada je netko napomenuo da sam na sendviče stavila maslac, ali još na to stavila i sir i kobasice… Ja sam odgovorila da jesam jer je za nas to bila posebna zabava, oproštajna zabava, tako da sam htjela imati puno dobrih stvari. Meni je bilo jako drago što sam mogla to organizirati, ali nisam htjela nikoga osramotiti. Nakon toga sam, svako ljeto do 1970-ih, na kraju ljeta prije nego što bismo otišli, organizirala malu zabavu. Ali naravno, naš život tamo se nije vrtio oko tih zabava. Tony je radio nevjerojatno puno kada smo bili u Istri. Pričali bismo s ljudima i snimali intervjue tijekom dana, a onda bi on još i probdio noć. Pokušavala sam ga uvjeriti da ide spavati, ali on bi mi rekao da ne može, da mora naučiti što više novih riječi svaku noć. Ljudi su znali reći da ima jako dobro pamćenje i dar za jezike.

Ostali smo u kontaktu s nekima od ljudi iz sela koliko god smo mogli. Kada je Tony počeo objavljivati na temu istrorumunjskog, ljudi koji bili podrijetlom iz regije nekada su mu pisali da mu se zahvale ili da se predstave. Sjećam se da je jednom, nakon što je objavio rad u časopisu, dobio pismo od nekoga tko je bio iz ovih sela, ali živio u Americi, i tako su započeli dopisivanje koje je dugo trajalo. Ja sam nekada slala male poklone nekima od seljana, pogotovo tinejdžerkama koje je Tony intervjuirao. Na primjer, Gracijeli sam poslala veo za njezinu krizmu, a poslije toga mi je ona poslala fotografiju na kojoj ga nosi.

Nakon što je Toni završio svoju tezu, dio svojih saznanja o istrorumunjskom je objavio i nastavio je predavati na Wadham koledžu. Osim toga, prihvatio je poziciju na puno radno vrijeme kao voditelj Odsjeka za jezične sudije na Lanchester Polytechnic (današnje Sveučilište u Conventryju). To nije bilo lako jer je morao četiri dana tjedno putovati u Midlands, a onda predavati u Oxfordu subotom. Kasnije, 1985., postao je tajnik društva The Oxford Society (danas the Oxford University Society, op. Ur.), a kasnije postao urednikom časopisa Oxford koji je društvo objavljivalo. Osim svog istraživanja, Tony je volio život, dobro vino i smijeh (u svojoj je mladosti slovio za nekoga tko voli raditi svakakve podvale… ali to je priča za neki drugi put). Umro je mirno 1. kolovoza 2006. Meni je iznimno drago da njegovo istraživanje živi i nakon njega te da je još uvijek korisno drugim istraživačima koji danas istražuju istrorumunjski jezik.